Nije Bilo Vreme da Umre

Savo Heleta iz Visegrada napisao knjigu o unistenom detinjstvu u Bosni

Zoran Tmusic

Mart 3, 2008

Frankfurtske Vesti

 

Sa samo 13 godina Savo Heleta je u prolece 1992. godine zakoracio u ratni pakao u rodnom Gorazdu. U tom paklu je proveo dve godine i, zajedno sa roditeljima i sestrom iz njega izasao na krajnje dramatican nacin.

 

I, decak koji je, kako danas priznaje, posle izlaska iz Gorazda zeleo da sa puskom krene u osvetu za svu patnju, glad i smrti koje je doziveo i video u svom gradu, krenuo je u drugom pravcu - prema skolama! I uspeo. Savo Heleta je diplomirao istoriju i menadzment na Saint John Univerzitetu, Minesota, u Sjedidenim Americkim Drzavama. Trenutno je na postdiplomskim studijima iz oblasti konflikt transformacije i menadzmenta na Nelson Mandela Metropolitan Univerzitetu, Port Elizabet, Juzna Afrika.

 

Svoj i zivot svoje porodice, pa i velikog broja Srba u Gorazdu tokom rata, Savo je nedavno objavio u knjizi Not My Turn to Die: Memoirs a Broken Childhood in Bosnia (Nije bilo vereme da umrem: memoari o unistenom detinjstvu u Bosni), koja je 20. marta predstavljena u Njujorku, a potom i u Evropi.

 

Savo Heleta je i jedan od stotine mladih Srba rodom iz Gorazda i okoline koji su prosli ratni pakao, otisli negde, daleko od tog pakla, trpeli, budili se nocu okupani znojem, ali na kraju dohvatili zvezde. Savo je dohvatio one najsjajnije. To je, uostalom, i priznao negde na kraju svoje knjige, koja pocinjne naivnim verovanjem njegovih roditelja da rat nece pokucati na njihova vrata.

 

-U knjizi sam u detalje opisao sve sto se desilo mojoj porodici u Gorazdu od maja 1992. do aprila 1994. godine. Mi nismo pocetkom rata izbegli iz Gorazda. Ostali smo u nasem stanu u centru grada, jer moji roditelji nisu ocekivali brutalan rat. Nazalost, realnost je bila drugacija. Nasi zivoti i zivoti drugih Srba koji su ostali u Gorazdu postali su horor film uzivo.

 

Medjutim, pored uzasnih iskustava i patnji o kojima pisem, knjiga je puna ljudi, Bosnjaka, koji su rizikovali svoje zivote da pomognu mojoj porodici i cesto sa nama delili svoje zadnje zalihe hrane. Zbog ovih ljudi je meni bilo puno lakse da ostavim mucnu proslost po strani i nastavim zivot promovisuci mir. Ja se nadam da ce oni koji budu citali knjigu kroz moj primer videti da je moguce prekinuti krug nasilja i osvete i okrenuti se buducnosti, kaze Savo u svojevrsnoj ispovesti za "Vesti."

 

Tokom dve godine provedene u Gorazdu, Savo, njegov otac Slavko, majka Gordana i sestra Sanja su bili i hapseni, na njihov stan u centru Gorazda cesto su padali meci i bombe, Helete su gladovali...

 

- Nas stan su i palili, i bombardovali, mi smo i gladovali i tugovali... Bili smo tu, zarobljeni, nemocni, i cekali smo kraj. Postujuci Americke zakone, imena vecine ljudi koji su nas mucili i koji su cinili zlocine po Gorazdu nisam objavio u knjizi, odnosno ta imena su promenjena. Medjutim, hiljade i hiljade Srba sa ovog prostora koji su danas rasuti po svetu znaju ko je cinio zlocine u Gorazdu i, ako procitaju knjigu, lako ce prepoznati ta imena – prica Savo.

 

Ipak, Helete nisu zeleli da se predaju. Jedne noci, u aprilu 1994. godine, u vreme najvece srpske ofanzive na Gorazde, Slavko, Gordana, Savo, Sanja sa dvoje njihovih prijatelja pobegli su iz Gorazda na spektakularan nacin koji je Savo opisao u svojoj knjizi.

 

-To je bilo strasno! Jednostavno, pred izborom da ostanemo i umremo ili od gladi ili od metka, resili smo da bezimo. Te noci, krajem aprila, zagazili smo u ledenu Drinu, plivali tri kilometra i isplivali u slobodu!

 

Iako petnaestogodisnjak, Savo je, kaze, po dolasku na slobodnu Srpsku zemlju odmah poceo da razmislja o osveti za sve ono sto je proziveo u Gorazdu.

 

-Ja sam dugo razmisljao o osveti. Nisam mogao zamisliti da zivim sa uzasnim secanjima dok ljudi koji su nas terorisali zive slobodno, ali moji roditelji su nekako uspeli da me ubede da ne idem istim putem kao i oni koje sam smatrao uzasnim ljudskim bicima.

Kasnije, poceo sam da radim u jednom mirovnom programu u BiH i to je na mene imalo veliki uticaj i dalo mi nadu za bolu buducnost. Posle toga sam dobio stipendiju i otisao na studije u Ameriku. Boravak u Americi i kasnije u Juznoj Africi su takodje imali veliki uticaj na mene da savladam poriv za osvetom, kaze mladic koji je vec ucestvovao u nekoliko mirovnih misija u Africi.

 

-Uskoro bih trebao ici u Sudan i Darfur da radim istrazivanja o konfliktu u i oko izbjeglickih kampova. Takodje, moguce je da cu biti deo tima koji ce organizovati mirovne pregovore za Darfur ove godine u Juznoj Africi. Voleo bih da dobijem jos vise prilika da pomognem u resavanju konflikta u svetu. Primer Juzne Afrike, zemlje koja je na koliko-toliko miran nacin izvrsila transformaciju od aparthejda do slobodne zemlje je nesto sto mi daje nadu da je transformacija konflikta moguca ako postoje politicari kojima su mir i ljudski zivoti bitniji od borbe za vlast i teritoriju, kaze Savo.

 

Kako to nazvati, to - kad jedan decak upadne u zagrljaj rata i oseti svu njegovu strahotu, a onda poraste i pocne da spasava ljude iz zagrljaja rata?

 

Amerikanci nista ne znaju o nama

 

-Od 2002. do 2006. godine zivio sam i studirao u Americi. Tamo vecina ljudi uopste ne zna za Bosnu i Hercegovinu. Vecina onih koji znaju se secaju da je tamo nekada bio neki rat i da su Amerikanci slali humanitarnu pomoc i trupe da zaustave stradanje ljuid! Tako|e, vecina ljudi u Americi misli da je Bosna cisto muslimanska zemlja. O zlocinima nad Srbima u BiH da ne pricamo - niko ih nije pomenuo u medijima za cetri godine mog boravka u SAD – prica Savo.

 

Vraticu se jednog dana

 

Na pitanje misli li da se jednog dana vrati u Republiku Srpsku, Savo kaže:

- Moj trenutni cilj je da uspesno zavrsim skolovanje i pocnem da profesionalno radim u oblasti konflikt transformacije, ali još uvek ne znam gde. Moguce je da cu ostati neko vreme u Juznoj Africi, zbog privatnih razloga i zbog toga sto je moja specijalizacija konflikt u Juznoj Africi, Ruandi, i Sudanu. Nadam da cu se jednog dana vratiti u Srpsku, jer je tamo moja porodica i mnogi prijatelji.

Text Box: Click to enlarge

Not My Turn to Die

Memoirs of a Broken Childhood in Bosnia

/in the news/

Savo

Heleta