|
Not My Turn to Die Memoirs of a Broken Childhood in Bosnia |
|
/in the news/ |
|
Savo Heleta |
|
Pamti rat, sanja mir
Svetislav Tijanić February 25, 2008 Dan, Podgorica, Montenegro
Click here for the original article in Dan
SAVO HELETA IZ GORAŽDA, KOJI JE KAO DIJETE BIO DVIJE GODINE MUSLIMANSKI ZATOČENIK, JEDAN OD POZNATIH BORACA ZA MIR
Savo Heleta je, u zajedničkom suživotu sa komšijama Muslimanima u Goraždu, imao srećno i bezbrižno djetinjstvo. Sve do svoje trinaeste godine. Kada je započeo rat na prostorima bivše BiH, život kompletne porodice Heleta, oca Slavka, danas poznatog višegradskog novinara, majke Gordane i dve godine mlađe sestre Sanje, pretvorio se u pakao. Helete su se izvukli iz ratnog pakla plivajući sve četvoro zajedno tokom noći puna tri kilometra niz ledenu i plahovitu Drinu, a Savo je tada mislio samo na jedno: da preživi i da se jednog dana osveti svima koji su mu uništili djetinjstvo i htjeli da likvidiraju njegovu porodicu. Umjesto toga, međutim, Savo će uskoro izdati knjigu o goraždanskom paklu, koja ne poziva na mržnju već na razum. Danas je ovaj dvadesetdevetogodišnjak, sa diplomom stečenom na Saint John’s University u Minesoti, jedan od priznatih svjetskih boraca za mir.
- Zaista, poslije onoga što smo preživjeli, dugo sam razmišljao o osveti. Nisam mogao zamisliti da ja živim sa užasnim sjećanjima, dok ljudi koji su nas terorisali žive slobodno. Kada sam čak htio ubiti čovjeka koji je tokom rata nekoliko puta pokušavao likvidirati moju porodicu, roditelji su nekako uspjeli da me ubjede da ne idem istim putem kao i oni koje sam smatrao užasnim ljudskim bićima. Prvo rad u humanitarnim organizacijama BiH, a zatim i stipendija za studije u Americi i moj boravak tamo – priča Savo Heleta za “DAN” – imali su veliki uticaj na mene da savladam poriv za osvetom.
Naravno, Savo dobro pamti ono što je, kao dijete, preživio s porodicom tokom ratnih sukoba u Goraždu. U dvogodišnjem paklu, u gradu koji je bio pod muslimanskom kontrolom i srpskim okruženjem, jeli su i travu da prežive, maltretirani su, ponižavani i zatvarani u logor. Muslimani su im zapalili stan u centru grada, misleći da su unutra, i da će ih tako likvidirati sve zajedno. Za rizično bjekstvo je iskorišćena tamna noć i pometnja među Muslimanima u vrijeme najveće srpske ofanzive na Goražde, u aprilu 1994. godine.
Kada je, u teškim životnim uslovima u izbjeglištvu, Savo Heleta dobio priliku za studije u inostranstvu, ostatak porodice ga je zdušno podržao. Dobio je sredinom 2002. godine u SAD, kao jedan od stotinu studenata iz BiH, stipendiju od Danijela Whalena i njegove porodične fondacije, a već u maju 2006. diplomirao je istoriju i biznis menadžment. Ali, nije se na tome zaustavio. Trenutno je na postdiplomskim studijama na Nelson Mandela Metropolitan University u Port Elizabetu u Južnoj Africi, gdje se opredijelio za oblast “konflikt, transformacija i menadžment,” i gdje je već angažovan u nekim mirovnim misijama u svijetu.
- Baš u Južnoj Africi, gdje sam po prvi put boravio 2005. godine – nastavlja Savo Heleta – moji prijatelji iz Amerike su me ubjedili da napišem knjigu nakon što sam im ispričao šta se sve dešavalo mojoj porodici za vrijeme rata. Knjiga u detalje opisuje sve što smo preživjeli u Goraždu od maja 1992. do aprila 1994. godine. Moji roditelji nisu očekivali brutalan rat u našoj zemlji, posebno ne u našem gradu među našim sugrađanima i prijateljima, ali je, nažalost, realnost bila drugačija. Knjiga, takođe, opisuje i patnju i stradanje Goražda i svih ljudi u gradu, koji su kao i mi gladovali i bili žrtve rata, štampana je na engleskom a u prevodu nosi naziv “Nije bilo vrijeme da umrem: memoari o uništenom djetinjstvu u Bosni.”
- Knjiga, dodaje Savo Heleta, opisuje i normalan dječji život prije rata, pripreme za rat “koje su se odvijale oko njih ali koje oni nisu shvatili ni ozbiljno ni na vrijeme,” kao i prve dvije godine rata. Od onih užasnih trenutaka kada su muslimanski vojnici odveli Savove i Sanjine roditelje na strijeljanje, a djeci poručili da će se “brzo i za njih vratiti kada ubiju tatu i mamu.” Opisao je Savo i trenutke kada su njihovi prijatelji Muslimani rizikovali svoje živote krijući ih čak nekoliko sedmica u svom stanu, a posebno jednog prijatelja Muslimana koji je Sanji i njemu dao svoj zadnji komad hljeba. Nakon toga, knjiga prati i Savov posleratni život, sve do današnjih dana.
- Moja knjiga je puna podataka o ubijenim Srbima, našim komšijama i prijateljima koji su kao i mi ostali u Goraždu, o boravku u logoru sa preko 70 srpskih civila i sistematskom uništavanju 90 odsto srpske imovine na području opštine Goražde. Poštujući američke zakone, imena većine ljudi su promijenjena, ali je istina sve ono što su činili, i mnogi će se lako prepoznati. Promijenjena su i imena Muslimana koji su za nas rizikovali svoje živote, i zbog kojih je meni bilo mnogo lakše da ostavim mučnu prošlost po strani, i da nastavim život promovišući mir. Zato se nadam da će oni koji je budu čitali, kroz moj primjer vidjeti da je moguće prekinuti krug nasilja i osvete i okrenuti se budućnosti. Istina, tokom studija u SAD vidio sam da tamo većina ljudi uopšte ne zna za Bosnu i Hercegovinu. Takođe, većina ljudi u Americi misli da je Bosna čisto muslimanska zemlja. O zločinima nad Srbima da ne pričamo – niko ih nije pomenuo u medijima za četiri godine mog boravka u SAD, niti sam ja čuo da je iko od Muslimana saslušavan, hapšen ili suđen u vezi ovih zločina u Goraždu – kaže Savo Heleta.
Stoga je, svakako, zanimljivo kako će proći promocija ove knjige u Americi. Savo Heleta podsjeća da će se knjiga, čiji je izdavač američka kompanija, pojaviti 20. marta u Americi i Kanadi, a krajem aprila u Evropi i ostalim djelovima svijeta. Iz SAD mu je već stiglo dosta ponuda za gostovanja i promocije, iz Južne Afrike takođe, a planirana je i radio kampanja u Americi i internet kampanja širom svijeta. U toku su i razgovori da se ovo značajno djelo štampa i na srpskom.
- Svakodnevno pratim dešavanja u svijetu, posebno na afričkom kontinentu gdje su Ruanda, Sudan i Južna Afrika moja specijalnost. Trenutno, uz istraživanja, objavljujem u štampi analize i članke o Sudanu i Darfuru, jer na taj način želim da doprinesem da stradanja u Darfuru, kao i ona u Bosni opisana u mojoj knjizi, ostanu u svijesti ljudi, i da se nikada ne zaborave. Takođe, kritikujem nedostatak volje da se pomogne ljudima koji preživljavaju užasne stvari, a koji žive na teritorijama nezanimljivim velikim silama. Moj cilj je, dakle, da pomažem u rješavanju konflikta u svijetu. Primijer Južne Afrike, zemlje koja je na kako-tako miran način izvršila transformaciju od aparthejda do slobodne zemlje, nešto je što mi daje nadu da je transformacija konflikta moguća, ako postoje političari kojima su mir i ljudski životi bitniji od borbe za vlast i teritoriju. |
